Kakav je osjećaj kada osoba više ne zna ko je? Kada ne prepoznaje svoju majku, ostalu familiju i prijatelje? Kada slika u ogledalu pokazuje stranca? Studentu nastavničkog odsjeka, Aleksandru iz Njemačke, upravo to se desilo – prilikom udesa izgubio je svoje pamćenje.

16. juli 2008. godine, topao ljetni dan u Marburgu. To je datum koji je promijenio Aleksandrov život u prije i poslije.

24-ogodišnji student nastavničkih predmeta sport i historija, uputio se prema fakultetu, gdje mu predstoji ispit. Želi preći ulicu, ali u istom trenutku nailazi auto pored njega. Iako pokušava da se izmakne, Aleksander zapinje i pada glavom na ivicu trotoara.

Može se desiti da čovjek padne na glavu i da taj pad završi ranom, potresom mozga ili mučninom – i da ne ostanu nikakve posljedice po zdravlje.

No, Aleksander pada veoma nezgodno, onesvješćuje se. Nakon izvjesnog vremena mu se svijest vraća. ALI: nakon toga ne zna više kako se zove, odakle je i čime se bavi u životu. Aleksandrova priča je priča amnezije koja nikako da se završi. Ova priča pokazuje kako je ljudski mozak osjetljiv i jak i kako istovremeno odlučuje o čovjekovom putu na ovom svijetu.

Aleksander je dugo razmišljao da li će u ovom članku obznaniti svoje prezime i da li će biti jasno prepoznatljiv na slikama, i na kraju je odbio. Četiri godine nakon udesa želi početi novi život i želi prestat biti čovjek bez pamćenja, koji mora tako često pričati šta mu se desilo. Želi da mu ljudi prilaze bez ikakvog predznanja ili predrasuda.

U bolnici: „Kako se zovete?“

Aleksander je nakon pada bio nekoliko minuta onesviješćen, kada su ga iz prve pomoći uspjeli vratiti iz besvijesti. „Kako se zovete?“ pitaju ga, „Koji je dan danas? Šta se desilo?“, ali Aleksander ne može odgovoriti, jer ne zna šta. Privremeni gubitak pamćenja kao posljedica potresa mozga dijagnoza je ljekara iz prve pomoće. Kasnije će se ispostaviti da su pogriješili.

U bolnici se ljekari trude da smire pacijenta, jer su, kako kažu ljekari, jaka vrtoglavica, mučnina i gubitak pamćenja normalni simptomi potresa mozga. Većinom nakon nekoliko sati nestaju sami od sebe. Aleksander je odmah smireniji, a ni kompjuterska tomografija ne pokazuje ništa nenormalno. Mozak je, čini se, sasvim uredu.

Nakon prve uzbune u sobi, A. ostaje sam na nekoliko trenutaka i odlazi do ogledala da se pogleda. Osobu koju vidi u ogledalu ne prepoznaje. Ne prepoznaje svoju plavu kosu, jaka ramena, niti oči koje ga u tom momentu gledaju. On više nije on. „To je bio najčudniji osjećaj ikad“, prisjeća se danas.

Prijatelj se sjeća: „Pričao sam mu čime se bavi.“

Ljekari su htjeli saznati ko je njihov pacijent. Nakon pretrage njegovog ruksaka, pronalaze ličnu kartu. Uspostavljaju telefonski kontakt s Aleksandrovim cimerom Serkanom, koji je već nekoliko puta pokušavao da ga nazove na mobitel. Student medicine odmah kreće u bolnicu, a s pozivom Aleksandrovoj familiji čeka dok se ne uvjeri koliko je situacija ozbiljna.

U bolnici se susreće s Aleksandrom u čekaonici i pozdravlja ga srdačno, no, pacijent ga blijedo gleda i ne prepoznaje svog prijatelja i cimera. Serkan se trudi da zadobije povjerenje svog prijatelja, i priča mu o tome čime se bavi, odakle potječe i u kojem su odnosu njih dvojica. Ali nikakva reakcija od Aleksandra. Sat vremena se ništa ne dešava, nakon čega Aleksandra obuzima neki blagi osjećaj da mu osoba preko puta nešto znači. „Taj osjećaj ne mogu objasniti. Uvijek se priča o toj prijateljskoj vezi, koja ne slabi. Vjerovatno se ni kod nas nije izgubila ta veza“, priča nam Aleksander. „Nakon udesa mi se mnogo ljudi javilo i pričali da smo prijatelji i tako su se ponašali, ali ja sam kod većine osjetio da me lažu.“

Aleksandrova majka se sjeća: „Gledao me je kao da sam neka nepoznata žena.“

Jutro nakon udesa dolaze mu u posjetu majka, sestra i djevojka. Serkan ih je noć prije obavijestio šta se dogodilo i nakon neprospavane noći krenule su Aleksandru u posjetu, u dva sata vožnje udaljeni Marburg. Prilikom ulaska u bolesničku sobu, A. lista novine i uopće ne pokazuje radost nakon što ih je ugledao. Majka ga pokušava zagrliti, ali Aleksander odbija, jer ne poznaje tu ženu.

„Njih tri su samo plakale“, sjeća se Aleksander. „Često su izlazile iz sobe kako bi se smirile. Tek tada sam shvatio da je moja situacija više pogodila moje bližnje, nego li mene.“

Za njegovu mamu je to bio najgori dan u životu, jer je rođeno dijete nije prepoznalo. „Gledao me je i pričao sa mnom kao da sam neka strankinja. Čudi me da me nije persirao“, priča A. mama. Pored razočarenja da je sin ne prepoznaje, dolazi naravno svakog dana u bolnicu i pokušava mu pomoći da se sjeti svog djetinjstva i da uspostavi ponovnu bliskost sa svojim sinom. Iako mu se pamćenje nikako ne vraća, ljekari se nadaju da će se situacija poboljšati, jer amnezija može i nekoliko dana potrajati. Aleksander im ne vjeruje. „Dan kada sam osjetio da se stanje neće promijeniti, bio je grozan. Bila je to treća noć u bolnici. Bio sam pola sata u kupatilu i plakao sam, jer sam se osjećao tako bespomoćno.“

Dijagnoza: fizički zdrav

Nakon deset dana, Aleksandra otpuštaju iz bolnice, jer je fizički zdrav i pošto ljekari ne mogu više ništa učiniti za njega. Redovni razgovori s psihologom bi mu tokom narednih sedmica trebali pomoći da preradi udes i njegove posljedice. I da nađe put do svog života, novog. Čak mu i ljekari nagovještavaju da se sjećanje možda neće vratiti.

A. dio mozga, gdje su vještine kao čitanje i trčanje memorisane, netaknut je od udesa. Ni A. opće znanje nije izbrisano; zna da je Angela Merkel kancelarka i da delfin nije riba. Ali drugi dio mozga, gdje su autobiografija i lično sjećanje pohranjeni, nestao je. Kao da se nikada ništa nije desilo, kao da je neko pritisnuo „delete“ u njegovom mozgu. Prvi dan u školi? Nestalo. Prva ljubav? Nestalo. Sve je nestalo. Aleksandrov život je izbrisan. On je izbrisan. Šta ostaje je volja da se preživi. Da bi to uspio, njegovo „ja“, neko „ja“, mora se ponovo javiti.

Mišljenje neurologa

Što se s Aleksandrom desilo veoma je rijetko. Psiholog i istraživač ljudske memorije Hans Markovič s Univerziteta Bielefeld, dosad je radio sa 50 osoba koje pate od dugotrajne amnezije. On polazi od toga da memorija nije izgubljena, već da je prilaz sjećanju blokiran –usljed nekog traumatičnog događaja, kao što je npr. udes. „Pacijenti su doživjeli situaciju koja im je ugrozila život, i to ih je navelo da osjete da su smrtni. Osjetljivi ljudi, koji su podložni stresu, na takve situacije reagiraju tako što ne dopuštaju sjećanja na prošli život.“

Ako je tačno ovo što prof. Markovič priča, onda je teoretski moguće da se memorija jednog dana opet vrati. Ali profesor smatra da je to nevjerovatan scenarij. „Što više vremena od početka amnezije prođe, to je rjeđe slučaj da se sjećanja vrate.“

Povratak: milisekunde iz filma njegovog života

Prve sedmice nakon udesa A. provodi kod svoje familije. Počinje da istražuje svaku minutu svog života, rešeršira svoju prošlost kao biograf tuđiživot. Gleda slike, posjećuje prijatelje, poznanike i nastavnike iz škole. „Bilo mi je jako bitno da saznam i loše strane svoje prošlosti. Jednim dijelom je bilo jako zanimljivo biti detektiv u vlastitom životu.“

Poslije izvjesnog vremena, A. uspostavlja određenu bliskost sa članovima svoje familije, ali oni se ne mogu pomiriti sa situacijom da su svi zajednički doživljaj izbrisani.

„Pokušala sam da ga podsjetim na sve lijepe trenutke koje smo kao porodica doživjeli. Pokazivala sam mu slike, kao i kolaž koji su mu sestre pripremile kada je otišao da studira. Dala sam mu najdražu igračku iz djetinjstva, zato što sam mislila da se MORA prisjetiti nečega. Nisam mogla shvatiti da se odjednom više ničega ne sjeća, jer sjećanja čine ličnost takvom kakva jeste“, priča nam A. majka.

U jednom trenutku, A. ne želi više gledati nikakve slike, jer ga nerviraju pokušaji da se nazor sjeti nečega. Ali nešto drugo se dešava: scene iz prošlosti mu prolaze kroz glavu kao blicevi, skroz neočekivano i u situacijama u kojima ne očekuje takvo što. Kao npr. dok u kuhinji pravi salatu, nailazi mu slika dok je bio dječak kako se igra fudbala na livadi. Dok se umiva, prolazi mu slika kupatila u roditeljskoj kući. Sjeća se također da je kao dječak išao s mamom brati maline, koje su skupljali u zelenoj kantici. A. na taj način gleda milisekunde filma svog života.

Povratak na fakultet

Aleksander se odlučuje da se vrati na fakultet. Ponavlja ispite koje je već jednom položio. Znanje iz osnovne škole je još tu, ali veći dio naučenog na fakultetu je nestalo.

Nakon nekoliko sedmica, A. počinje da propituje svoj stari život. Muči ga pitanje da li i „novi“ Aleksander želi postati nastavnik. O svojim sumnjama razgovara sa Serkanom, ne sa mamom, jer ga je ona stalno podsjećala kako je oduvijek htio postati nastavnik. Serkan mu savjetuje da sačeka malo i da ne donosi naglo odluke. Ne muči ga samo pitanje studija, već i ljubavna situacija: prije udesa bio je četiri mjeseca u vezi sa svojom djevojkom, na putu k ozbiljnijoj vezi. A nakon udesa? Djevojka mu pomaže gdje god mu je to potrebno. A. je sve to previše. „Bila mi je i dalje jako simpatična i atraktivna, ali ništa više. Iako mi je bila jako bitna, nisam osjećao nikakvu ljubav prema njoj.“ Dva mjeseca nakon udesa, A. se odlučuje na raskid. „Bila je tužna i razočarana, ali nije mi ništa prebacivala.“

Kriza: noćne more, mučnine, strah od neuspjeha

Dvije godine nakon udesa, A. vjeruje da se pomirio sa svojom amnezijom. Nekada je čak vidi kao priliku: novi život bez opterećenja prošlosti ne bi bio loš. Nastavlja da studira isto, prijatelje koje je imao i prije, su uz njega, pa se čak nekada i šale u vezi s amnezijom.

Inače se A. nije promijenio, kažu prijatelji. Možda je postao malo emotivniji, ali karakter mu je ostao isti. Majka kaže da joj se čini da je zreliji.
Aleksander se nekako snašao u stranom, novom životu.

Ali onda ga počinju mučiti problemi sa spavanjem. I ako uspije zaspati, probude ga noćne more. „Uvijek je moja smrt tema snova. Plutam po moru i čuvam se za neku granu kako se ne bih utopio. Onda me napusti snaga i tonem.“ Noćne more su tako intenzivne da se budi sa jakom mučninom, pa nekada mora povratiti u krevetu.

Dešava se da pet dana zaredom ne može spavati. Pokušava da prevari organizam tako što se izmori tokom dana i noći, ali ništa ne uspijeva. Ujutro odlazi slomljen na fakultet. Jedan semestar uspijeva da izdrži ovaj napor.

„Znao sam da noćne more imaju veze s udesom, i bilo me je stid što udes još uvijek nisam uspio preraditi.“ Tokom raspusta odlazi kod roditelja, kako bi skupio malo snage. Ali nesanica se nastavlja i A. se povjerava majci, koja sva zabrinuta poduzima mjere ispisa s fakulteta, jer je uvidjela da A. ne zanima više stari studij. Nakon toga Aleksander odlazi na četiri mjeseca u obližnju kliniku. Dijagnoza: psihosomatski flashback.

Medikamenti koje dobiva nemaju željeni efekat, već samo nuspojave. A. ih prestaje uzimati, jer zna da mu mogu samo privremeno pomoći.

Tek kroz razgovore sa psihologom, Aleksander pronalazi lagano mir. Zajedno razrađuju metodu kako da savlada noćne more: „Zapišem sadržaj sna sve do momenta kada moram pustiti ono za šta se držim da ne potonem. Onda priči dam drugi kraj: ronilac dolazi i spašava me tako što mi stavlja masku s kisikom na usta.“ Svaku noć pred spavanje pročita ovu priču. Noćne more otad jako rijetko sanja.

Novi početak: „Neka stari Aleksander ostane tamo gdje jeste.“

Nakon rehabilitacije u klinici, A. se odselio u drugu pokrajinu i započeo novi studij. U novom okruženju skoro niko ne zna šta mu se desilo. „Odlučio sam se za novi početak. Htio sam jednostavno završiti sa prošlošću.“ Aleksander je počeo da novi život shvata kao ŽIVOT.

U prvim mjesecima nakon udesa, A. nije ništa više želio nego da mu se vrate sjećanja. Danas je sebi stvorio novu egzistenciju, koja nije u skladu sa starim životom. Zato ne želi da vrati bilo šta iz starog života. „Primjećujem da me i lijepa sjećanja čine tužnim, jer odmah uz to dolazi i pomisao na to šta sam izgubio.“

Kao uspomenu na novi početak, A. slavi dva puta godišnje rođendan. U martu, kao što mu piše na rodnom listu i u julu, na dan udesa. „Odlučio sam da udes ne bude središte mog života. Desilo mi se nešto strašno, ali to ne čini moj cijeli život. Moj život nije prošao, on tek počinje. Stari Aleksander neka ostane tamo gdje jeste.“

Jednu stvar bi A. ipak volio prenijeti iz prošlosti u sadašnjost: nedavno se po prvi put nakon rastanka sreo sa (bivšom) djevojkom. Možda će ipak imati zajedničku budućnost…

STUDIRAJeu