Kolumna: Iskustvo Bečke škole (II)

“Zasviraj bluz cigane stari…” znate kad vam se uvrti u glavi pjesma kojoj znate 5 riječi teksta. Melodija je u glavi i odnekud je znate, ali… riječi se pretvaraju u mumljanje i tu poneku riječ koju ste zapamtili. Pjesma koju mumljam danima je moj oficijelni jam iako ne znam tekst. Note tanga i vježbe vrata uz taj lagani jamming. Naprijed, nazad, opa… Opusti me i zaboravim na loše stvari. Ko bi mi prvi prišao, dobio bi čvrsti, čistog srca, zagrljaj.

Kad smo kod vježbi vrata, u ovo naše vrijeme je došla nova bolest, zove se Smartphonotitis. Pogađa vratne žile i mišiće. Krenite u šetnju i 90% ljudi će proći pored vas pognute glave buljeći u svoj smartphone. Svaki nagli pokret može izazvati ozbiljne posljedice propuštanja notifikacija na fb. (Da se ne lažemo i ja sam jedna od njih) Otišla sam iz svog grada, još uvijek želim da čujem šta se sa svima dešava. Sa svojom bff po cijeli dan chatam: „Evo me u tramvaju… evo me u hali… evo me završila sam sa halom itd.“  Kao da sam tu u Sarajevu, a nisam ustvari. Sebično čuvam sve što je dolje dobro, a pobjegla sam od svega što je loše. Dobra formula i učinkovita, međutim kako da se opravdam sebi u ogledalu, kad ću već sljedećeg ljeta dobiti titulu: dijaspora. Ona ista dijaspora koju sam godinama mrzila. Nije mi se dalo ljeti hodati Ferhadijom da ne bih naišla na stampedo dijaspore: mama, babo, dedo, nana, daidža, daidžinica, i šestero djece došli iz Hanofffffaaa i otišli do Slatkog čošeta, slikali se pored Begove džamije i pojeli sladoled u Egiptu. Jedino dobro što urade jeste što štede čitavu godinu da bi došli preko ljeta i potrošili sve pare. Na tome im hvala. Moj drug koji radi u kafiću uvijek im se obraduje, jer su velikodušni a i ne ljute se kad ih opeljuši. I kazandžiluk, ta tiho umiruća djelatnost živne i posao procvjeta. Željni su meraka i sevdaha, željni su ćevapa i maksuzije. Te male stvari koje izgleda čovjeku probude veliku nostalgiju i koje su iz njihove perspektive dovoljne za sreću. Da prostite, meni je taj ćevap nedovoljan za sreću.

Kada sam svoju rodicu iz dijaspore pitala nakon silnog kukanja, kako njima nije baš bajno, kako mi mislimo: „Pa zašto se ne vratiš ovdje? Dođi, zaposli se, imaš gdje biti, opet ćeš biti u prednosti u odnosu na svoju generaciju, jer imaš gdje da živiš, ne moraš razmišljati o kreditima za stan i kamatama istog.“ Pogledala me je blijedo i u tom trenutku kao slow motion već se pokajala zbog sljedeće stvari koju je rekla: „Jesi ti normalna? Ovdje su ljudi mnogo primitivni. Ovdje ljudi ne pričaju o svojim emocijama i nemaju nikakvu toleranciju.“ Ima malo istine, nismo tolerantni, a i malo smo primitivni jer meni kao predstavniku takvih ljudi, poslije te rečenice, došlo je da je udarim onom đezvom što je kupila kao suvenir na Kovačima(jer je nostalgična). Nisam to uradila, jer sam htjela ispasti mudrija, a ona da ispadne gluplja. 1:0 za mene, a onda je ona otišla u svoju Deutschland i onda je rezultat bio 10:1 za nju. Otišla je da živi u svijetu gdje ljudi nisu primitivni, gdje ima tolerancije i gdje je ok živjet kao podstanar do kraja života.

To je srećom iza mene. Sada sam tu u Wien i moram reći, već sam se navikla. Družim se sa dijasporom i osjećam se kao dvojni špijun kako otkrivam njihove misli ispod površine. Drug otkriva kako je njegovo iskustvo pokazalo samo jedno: „hvali Bosnu, ali idi iz nje“. Vjerovatno je lakše voljeti izdaleka, nego se patit u njoj pa mrziti i sebe i svaki njen kamen.

Primjećujem kako se ta naša dijaspora osjeća. Znate, ovdje kod nas u Wien nema kriminala. Nema protesta oko zakašnjelih plata i penzija. Samo im moram zamjerit nešto: danas mi je tramvaj kasnio par minuta, morala sam hodati 200m do sljedeće metro stanice. Odmah ću da im se žalim, jer na metro stanici pokretne stepenice nisu radile i morala sam sić dolje čak pješke. Za mene je to bilo mnogo SCHTRESSNO. To se nikad ne bi desilo u Sarajevu, jer tramvaj kad ne radi nema nepokretnih stepenica već promoviše zdrav život, fizičku aktivnost, tabananje pa i 5km ako treba (što ujedno usavršava vještinu štednje, jer samo sretni sa viškom para idu taxijem). I dok je kasnio tramvaj ja se sjetim onog sarajevskog ćevapa, i kako mi je svemir kriv što sam loše sreće, ona petica s kajmakom bi sigurno otklonila sve probleme (Što bi naši dijasporci rekli: „malo Morgen“).

Dok dolje Miljacka plavi i isparava mliječni smog, ovdje Dunav mrzne, širi hladnoću zapada. Hladan je ovdje beton brate, a pravo se smrzneš kad tramvaj koju minutu zakasni. I tako, ljeti dijaspora hrli ka Sarajevu i sa vodom u ustima iščekuje ćevap u kajmaku, a jesenju se vraća mesnoj kobasici punjenoj sirom jer ipak više nahrani, a i zima dolazi.

Naida Čomaga
06.03.2013. Wien

© STUDIRAJeu. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole administratora: admin@studiraj.eu
error

Da stalno budete u toku, lajkujte našu FB stranicu